Mozart on two guitars

2GUITARS by ZoranZadravec&IvanMedvidović – „MOZART ON TWO GUITARS“ (2019)
Pred vama je novi projekt gitarskog dua 2GUITARS, by Zoran Zadravec & Ivan Medvidović, koji je potpuno posvećen glazbi Wolfganga Amadeusa Mozarta. Ovaj popratni tekst plod je naših zajedničkih razmišljanja.
Poznato je da opus W. A. Mozarta sadrži više od 600 djela raznih žanrova (simfonije, opere, koncerti, komorna djela, zborska djela…). U ovom projektu usredotočili smo se na djela namijenjena komornom muziciranju i izabrali kompozicije koje je napisao za dva instrumenta kako bismo potpuno prenijeli glazbeni sadržaj koji je kompozitor zamislio. Mozart je živio od naručitelja svojih kompozicija i koncertnog izvođenja. Nažalost, za njegova života (1756. – 1791.) gitara i lutnja znatno su prigušene snažnijim zvukom gudačkih instrumenata. Također, mehanizam klavira znatno je napredovao i konačno je pravilno ugođen. Spletom okolnosti i naručiteljskih sklonosti, Mozart nikada nije ništa napisao za solističko sviranje na orguljama, violončelu, lutnji i gitari. Mozartova glazba u osnovnoj pojavnosti izgleda jednostavno, lepršavo i pjevno, dok je u sadržaju, u svojem tkivu i u detaljima uvijek vrlo složena. Za nju se često kaže da je “bolja nego se može izvesti”, jer sadrži mnoštvo zanimljivih elemenata u svakome taktu. Upravo je ti manje uočljivi detalji čine tako posebnom. Tko god je izvodio tu glazbu, zna da se od izvođača traži virtuoznost – ona istodobno obuhvaća lakoću i opuštenost te krajnju duboku koncentraciju, jer je prebogata neočekivanim detaljima i obilježena neprestanom igrom raznovrsnim obrascima svoga tkiva.
Prva ideja izvođenja odabranih Mozartovih djela na dvije gitare potječe od Ferdinanda Carullija (1770. – 1841.) iz Napulja, poznatog samoukog salonskog gitarista, pedagoga i kompozitora. Godine 1822. Carulli objavljuje u Parizu, u svojoj nakladi, Andante i Rondo (K.545 i 485) Op. 167, te Larghetto et Variation de Mozart Op. 164. Te kompozicije, začudo, namjenjuje izvedbi na dvije gitare. Carulli je bio doslovno zaljubljen u Mozartovu glazbu te i samostalno pokušava komponirati u maniri svog velikog uzora. Naravno, samouki Carulli nije se uspio približiti veličini svog idola, ali ipak su u antologiju gitarističke glazbe ušli Largo i Rondo iz Šest dueta Op. 34/2 dok su Ouverture br. 1 i Sonata Op. 21, br. 2 napisana za jednu gitaru.
Obrade za gitaristički duo
Predstavljamo vam dva dueta za violinu i violu, jedan duet za fagot i violončelo i jednu klavirsku sonatu prilagođene za dvije gitare.
Što se tiče dueta za violinu i violu te dua za fagot i violončelo, zahvati su se sveli na našu zajedničku prilagodbu tonskom rasponu gitare, dok je obrada klavirske sonate rad Ivana Medvidovića. Prstoredi u svim kompozicijama zajednički su rad članova dua. U svim djelima sačuvani su originalni tonaliteti. Većinom donosimo premijerne izvedbe na dvije gitare.
Gudaći i puhaći instrumenti proizvode zvuk koji je u interpretativnom smislu bitno različit od gitarskog jer ima drugačije izražajne mogućnosti (trajanje i dinamika proizvedenog tona) pa smo izvedbu morali prilagoditi reproduktivnim mogućnostima gitare. U tom smislu duo se osobito posvetio istraživanju prstoreda, izvedbi ukrasa i ostalih interpretativnih elemenata, korištenju gitarističkih tehnika (primjerice, tremolo) koje mogu zamijeniti (oponašati) određene gudačke efekte i odgovarajuća tempa.
Određivanje tempa pokazalo se iznimno važnim jer bitno određuje karakter izvedbe. U razdoblju klasike smatralo se da je ispravni tempo pitanje “dobrog ukusa”. Nama se najviše svidjela misao Leopolda Mozarta: “Svaka melodija ima barem jednu frazu iz koje se može gotovo sa sigurnošću prepoznati koji tempo kompozicija zahtijeva. Često, ako se svi elementi pažljivo razmotre, ta fraza zahtijeva da bude izvedena u prirodnom tempu. Obratite pažnju na taj element, ali isto tako budite svjesni da je za tu prosudbu potrebno dugo iskustvo i ispravno prosuđivanje.”
Zanimljivo je da je W. A. Mozart, prema izjavama suvremenika, svoje Allegro stavke izvodio umjerenom brzinom, jer će se, ako se Allegro izvodi prebrzo, izgubiti ljepota pasaža napisanih u šesnaestinskom trajanju. Danas je općenito trend da se djela označena kao Allegro izvode u prebrzom tempu što zbog vještine izvođača što zbog napretka u konstrukciji instrumenata. Mozart nije obilježavao svoja djela metronomskim oznakama pa u konačnici smatramo da se kod njihova izvođenja ne treba opterećivati oznakama drugih izvođača, već se voditi vlastitim “dobrim ukusom” i odrediti tempo koji najbolje odgovara glazbenom sadržaju.
Dueti za violinu i violu, K.423 i K.424 (1783.) nastali su kao Mozartova usluga Michaelu Haydnu, mlađem bratu Josepha Haydna, s kojim je bio u prijateljskim odnosima.
U ljeto 1783. Mozart se vratio u Salzburg, prvi put nakon što je 1781. bio izbačen iz službe kod nadbiskupa Coloreda. U Salzburgu je zatekao prijatelja Michaela Haydna bolesnog i u nemogućnosti da završi šest dueta za violinu i violu, koje je nadbiskup Coloredo od njega naručio. Haydn je završio četiri dueta i zamolio je Mozarta da komponira preostala dva. Navodno je nestrpljivi nadbiskup zaprijetio Haydnu da mu neće isplatiti plaću ako ne dovrši duete na vrijeme. Mozart je komponirao preostala dva dueta – u G-Duru i B-Duru – i predao ih Haydnu da ih proslijedi nadbiskupu pod svojim imenom. Mozart se očito vrlo zainteresirao za te duete i rezultat su bila dva izuzetna djela koja su potpuno zasjenila preostale duete iz zbirke. Ova su djela na koncu izdana pod Mozartovim imenom 1792., godinu dana nakon njegove smrti, ali su bila pripremljena za izdavanje još 1788., i očito je želio da budu uvrštena u njegov opus.
Dueti za violinu i violu u G-Duru, K.423, i u B-Duru, K.424, svirani su za oktavu niže i bez ikakvih zahvata na partiturama. Iznimku čini Adagio K.423, gdje je korišten figurirani tremolo kroz četiri takta, kojim se dobilo povećano zvučno trajanje, čime je gitara približena trajnosti tona gudačkih instrumenata. Sonata za fagot i violončelo u B-Duru, K.292 (K.196c) u potpunosti je interpretirana u skladu s partiturom. Sonata Facile, K.545 za klavir solo, svirana je za oktavu niže, ali kao i cjelokupna interpretacija u istovjetnim Mozartovim tonalitetima. Zbog zanimljivije izvedbe u drugom stavku – Andante – gitare se izmjenjuju u vođenju kantilene, što slušatelju daje veći prostorni ugođaj.
Mozart je bio vješt svirač i violine i viole, a preferirao je violu. Duet za violinu i violu u G-Duru, K.423 (1783.) zorno pokazuje tu preferenciju jer Mozart tretira violu kao ravnopravnog partnera u glazbenom razgovoru, umjesto da se njome koristi kao pratećim instrumentom, što je dotad bilo uobičajeno. Violina i viola neprimjetno se izmjenjuju kao solo dionica i pratnja. Mozart je uspio u ovim duetima ponegdje postići glazbenu teksturu gudačkog kvarteta koristeći se samo dvama instrumentima.
Allegro – prvi stavak u K.423 – pun je iskričave izmjene glazbenih tema, što odlično oslikava spomenuti pristup, a time postaje i vrlo atraktivan za izvedbu u gitarskom duetu.
Adagio – drugi stavak– lirskog je raspoloženja i izgrađen na temi koja podsjeća na opernu ariju, što nije neobično s obzirom na Mozartovu privrženost tom žanru. U ovom sporom stavku bio je izazov za gitarski duo kako postići pijevnost i uvjerljivost na dugim tonovima. Rješenje smo pronašli u pažljivom određivanju tempa i korištenjem tremolo tehnike u dijelu gdje violina prati violu dvoglasno i dugim tonovima. Kao i ostali stavci ove sonate, u maniri Michaela Haydna, ali ipak ocrtavajući veliku Mozartovu inventivnost i lakoću.
Rondo – treći stavak – pun je šarma i virtuoznih dionica za oba instrumenta.
Duet za violinu i violu u B-Duru, K.424 (1783.) donosi drukčija raspoloženja, više je suzdržan i intiman nego K.423.
Započinje Adagio introdukcijom koja djelu daje dodatnu težinu i zvuči gotovo kao operna uvertira. Operni elementi mogu se naći i u nastavku, u Allegru sonatnog oblika koji je razigran i gdje dionice violine i viole više surađuju i dopunjavaju se, nego što se nadmeću kao u K.423. U središnjem dijelu sonate nalazi se sjajan dijalog instrumenata u obliku kanona.
Slijedi Andante cantabile koji se smatra najznačajnijim stavkom djela. Napisan je kao prekrasna ljubavna arija: violina iznosi melodiju, a viola svira samo pratnju bogate harmonije, koja zvuči gotovo kao orkestralna pratnja.
Završni je stavak nepretenciozna Tema s varijacijama, u kojoj Mozart razigrano isprepleće oba instrumenta u ulogama solo dionice i pratnje.
Sonata za fagot i violončelo u B-Duru, K.292 (K.196c) nastala je 1775. za vrijeme Mozartovog posjeta Münchenu, gdje je doputovao s ocem kako bi nadgledali pripreme za izvedbu njegove nove komične opere (opera buffa) La finta Giardiniera. Sonata K.196 komponirana je po narudžbi barona Thaddäusa von Dürnitza, koji je amaterski svirao fagot. Objavljena je 1805. u Leipzigu kao Sonata za fagot i violončelo, iako se smatra da je u originalu napisana za dva fagota, što je u to vrijeme bila popularnija kombinacija instrumenata.
Prvi stavak, Allegro, donosi tipičnog Mozarta u mladim danima, razigranog i vedrog. U brzom tempu kao da čujemo najavu korna za poziv u lov na obroncima šumovitih planina. Izmjenjuje se kantilena, pasaž u triolama s vrlo brzim prohodima ritmike u šesnaestinama.
Drugi stavak, Andante, naizgled vrlo jednostavne kantilene, u ritmičkom dijelu, donosi ritam starinskog tanga ili preteče habanere.
U trećem stavku, Rondu, Mozart će tri puta ponavljati temu Ronda, ljupku i razigranu. Provedbe do tema bit će umetnute skoro sa zanatskim umijećem, ali sa svim obilježjima Mozartovog stila. Unatoč lakoći stvaranja, Mozart nije bio zadovoljan jer nije od naručitelja uspio naplatiti rad.
Sonata je zahvalna za izvođenje na dvije gitare, odnosno na dva instrumenta sličnog ili istog tonskog raspona, jer je tako i komponirana. Jedini su izazovi bili kako izvesti neke melodijske linije i dobiti određene efekte koji su prirodni na originalnim instrumentima (gudalo i puhački ton).
Mozart je dodao Klavirsku Sonatu br. 16 u C-Duru, K.545, svom katalogu 26. lipnja 1788. – istog dana kad i Simfoniju br. 39. Iako je ova klavirska sonata danas vrlo popularna, nije bila objavljena za njegova života. Publicirana je prvi put tek 1805. Mozart je sonatu sam opisao kao djelo “za početnike”, a također je poznata kao Sonata facile ili Sonata semplice. Ovo je najpoznatija klavirska sonata iz majstorovog opusa. Tko je god pokušao svirati klavir, pokušao je svirati i Sonatu facile. Djelo nastaje u posljednjih nekoliko godina Mozartovog života i neka je vrsta reminiscencije na djetinjstvo. Godine 1788. Austrija je ratovala s Turskom i kulturni je život Beča bio reduciran, tako da je za Mozarta glazbena poduka ostala jedini stabilni izvor prihoda i upravo za svoje učenike komponirao je “malu sonatu za početnike”. Ali kod Mozarta nikad ništa nije “malo” ni “za početnike” – uvijek nas počasti nekim iznenađenjem.
Allegro, K.545, otvarajući stavak, slavan je po tome što unosi inovaciju u sonatni oblik, i to u dijelu rekapitulacije i ekspozicije.
Andante, drugi stavak, jednostavna je serenada, ili možda čak uspavanka, nježnog i umirujućeg ugođaja.
Sonata završava veselim minijaturnim Rondom koji kao da je baziran na nekoj narodnoj poskočnici.
Klavirska sonata zahvalan je materijal za obradu i izvedbu na dvije gitare zbog svoje jednostavne strukture i jasne podjele na melodijsku i prateću dionicu.
Top