2GUITARS by ZoranZadravec&IvanMedvidović – „BAROQUE INSPIRATION“ (2015)
1. O baroknoj glazbi i projektu Barokna inspiracija
2. O kompozitorima i djelima
a. Dietrich Buxtehude (1637 – 1707)
b. Johann Pachelbel (1653 – 1706
c. Johan Sebastian Bach (1685 – 1750)
d. Georg Philipp Telemann (1681 – 1767)
3. kako su nastale obrade za dvije gitare
4. o ornamentaciji u baroku
5. o repeticijama
1. O baroknoj glazbi i projektu Barokna inspiracija
„Barokna inspiracija“, dvostruko CD izdanje 2GUITARS by Zoran Zadravec&Ivan Medvidović, predstavlja njemačku baroknu glazbu u izvedbi dua gitara. Ovo se izdanje razlikuje od većine gitarističkih izdanja po tome što ni jedna kompozicija nije u originalu pisana za gitaru ili dvije gitare (niti za baroknu gitaru, lutnju…– tadašnje pandane suvremenoj klasičnoj gitari). Izbor skladbi, dakle, nije vođen dostupnošću gitarističkih predložaka baroknog razdoblja već isključivo glazbenom zanimljivošću i mogućnošću njihove prilagodbe izvedbi na dvije gitare. Sve kompozicije izvedene su u originalnim tonalitetima kako bi se zadržao izvorni ugođaj u skladu s idejom kompozitora – što nije uvijek bilo jednostavno postići s obzirom na tonski raspon djela (u originalu su pisana ili za čembalo, Buxtehude, Bach, ili za orgulje, Pachelbel – jedini je izuzetak Telemann, vidi kasnije u tekstu). Transkripcijom i izvedbom na dvije gitare ova djela dobivaju novu dimenziju i daju slušatelju novu, zvučnu sliku.Svi su autori glazbeni velikani svog razdoblja i najpoznatija skladateljska imena svjetske glazbene baštine – Dietrich Buxtehude (1637 – 1707), Johann Pachelbel (1653 – 1706), Johan Sebastian Bach (1685 – 1750) i Georg Philipp Telemann (1681 – 1767).
„Barokna glazba izražava red, temeljni poredak svemira, a pritom je ipak uvijek živahna i melodiozna.“
Prema riječima baroknog skladatelja i teoretičara Johanna Josepha Fuxa: “Kompozicija zadovoljava zahtjeve dobrog ukusa ako je dobro konstruirana, izbjegava trivijalnosti kao i proizvoljne ekscentričnosti, teži uzvišenom, te se razvija na prirodan način, kombinirajući briljantne ideje sa savršenom skladateljskom vještinom. ” Sve ove osobine jasno su vidljive i iz komornog programa predstavljenog u ovom izdanju. Ovaj projekt jedinstven je i po tome što je on premijerna izvedba gotovo svih djela na dvije gitare, odnosno na gitari uopće.
2. O kompozitorima i djelima
a) Djela Dietricha Buxtehudea (1637 – 1707)
Dieterich Buxtehude istaknuti je skladatelj i orguljaš baroknog razdoblja. Njegova se karijera odvijala u tri različite regije, Danskoj, južnoj Švedskoj i sjevernoj Njemačkoj. Posljednjih četrdeset godina života, od 1688., radio je u Lübecku kao orguljaš crkve Svete Marije. Ondje je stekao takvu slavu kao skladatelj i izvanserijski orguljaš da je grad postao Meka glazbenika u sjevernoj Njemačkoj. Između ostalih posjetili su ga i mladi Händel 1703., a 1705. mladi Bach prehodao je više od 300 km (od Arnstadta do Lübecka) da ga vidi i uči od njega. Zajedno s drugim baroknim skladateljima Buxtehude je “ponovno otkriven” sredinom 19. St., dok je interes za njegovim komornim djelima porastao tek u posljednjih nekoliko godina. Buxtehudeova komorna djela odlikuju se velikom razigranošću koja spaja prihvaćene tradicije kontrapunkta i slobodniji, više popularan stil. Duo gitara predstavlja dva djela originalno napisana za čembalo, Suita u G molu i Courante Simble sa 8 varijacija, koja predstavljaju u najboljem svjetlu karakteristike njegovih komornih kompozicija.
b) Djela Johanna Pachelbela (1653 – 1706)
Johann Pachelbel njemački je barokni skladatelj, orguljaš i učitelj koji je doveo orguljašku tradiciju južne Njemačke do vrhunca. Skladao je mnogo crkvene i svjetovne glazbe. Pachelbelova je glazba uživala veliku popularnost već za njegova života; imao je mnogo učenika, i njegova je glazba postala uzor skladateljima južne i središnje Njemačke. Danas je Pachelbel najpoznatiji po nekoliko djela: to su Canon u D duru pisan za gudački ansambl, Ciaccona u f-molu i Toccata u e-molu za orgulje, te Hexachordum Apollinis – set varijacija za čembalo. Pachelbel je skladao više od stotinu fuga na slobodne teme, od kojih je 95. tzv. fuga Magnificat. S obzirom na broj fuga i izvanrednu raznolikost tema, Pachelbel slovi kao jedan od ključnih skladatelja u evoluciji tog oblika. Fuge Magnificat sve su nastale za skladateljevih posljednjih godina u Nürnbergu. Pjevanje Magnificata u sklopu večernjeg bogoslužja (Vesperae) odvijalo se obično u pratnji orguljaša, i raniji skladatelji temeljili su orguljaški uvod u pjevanje Magnificata na temama iz pjevanja. Pachelbelove Magnificat fuge, međutim, gotovo sve su skladane na slobodne teme i još nije istraženo gdje su se točno uklapale u večernji obred – moguće je da su služile za intonaciju pjevačima ili su jednostavno predstavljale uvodnu glazbu. Pachelbelov je stil lucidan, nekompliciran kontrapunkt koji naglašava melodijsku i harmonijsku jasnoću. Pachelbel je posebno je istraživao formu varijacija. Na ovom izdanju predstavljen je izbor od 9 Magnificat fuga (od kojih i jedna dvostruka fuga – Octavi toni broj 8) te Ciaccona u f-molu (22 varijacije) – djela koja dobro oslikavaju navedene odlike Pachelbelova stila.
c) 15 dvoglasnih invencija Johana Sebastiana Bacha (1685 – 1750)
Koncentrirat ćemo se samo na 15 dvoglasnih invencija predstavljenih u ovom izdanju. Bach se kroz čitavu svoju karijeru bavio i edukacijom, uključujući (naročito) vlastitu djecu, čemu je pristupao vrlo promišljeno, ozbiljno. Invencije su se najprije pojavile kao dio Klavirske knjižice (Clavierbüchlein) posvećene edukaciji najstarijeg sina, Wilhelma Friedemanna Bacha, nastale 1720. i koja je sadržavala 62 kratke kompozicije (Invencije su počinjale od broja 32). Invencije su 1723. izdvojene iz te zbirke, zajedno sa simfonijama, u zbirku nazvanu Invencije i simfonije, koja je postala vrlo popularna među Bachovim učenicima i umnožavala se prepisivanjem sve do 1801. (dakle 51 godinu nakon Bachove smrti), kad je prvi put javno izdana kao tiskana publikacija. U predgovoru Invencijama, naslovljenom „Iskrena uputa…“ (Aufrichtige Anleitung), sam Bach ističe komponente potrebne za pravilno izvođenje i razumijevanje – „…koja će pokazati onima što vole klavir, a osobito onima koji se žele podučiti i obrazovati, jednostavnu metodu kako razvidno izvoditi dvoglasnu glazbu… postići pjevani (cantabile) način sviranja i pri svemu tome zadobiti solidan osjećaj za umjetnost skladanja“. U glazbenom smislu Bach je, polazeći od različitih elemenata, stvorio nešto novo. Služeći se svim izražajnim kontrapunktičkim znanjima i mogućnostima, on razvija ideju izloženu u početku skladbe u cjelinu punu karaktera. Nijedan skladatelj prije njega nije tako kratka klavirska djela ispunio tako važnim i vrijednim sadržajem. Upravo u tom smislu, koncentrirali smo se na glazbeni sadržaj koji Invencije donose i smatramo da, osim što su one pažljivo poredane po tonalitetima, isto tako i u glazbenom smislu predstavljaju cjelinu koja ima zaokruženu glazbenu dramaturgiju.
d) Šest kanonskih sonata („6 Kanonische Sonaten“ Op.5) Georga Philippa Telemanna,
prvi put izdanih 1727. u Hamburgu u vlastitoj nakladi i kasnije reizdanih 1738. u Parizu pod naslovom „XIIX Canons Melodieux ou VI Sonates en Duo“. Georg Philipp Telemann (1681 – 1767) bio je njemački barokni kompozitor i multiinstrumentalist. Iako gotovo potpuno samouk, ipak je obnašao važne glazbene dužnosti u Leipzigu, Sorau, Eisenachu i Frankfurtu prije nego se smjestio u Hamburgu 1721., gdje je bio glazbeni ravnatelj pet glavnih gradskih crkava. Telemann je bio jedan od najplodnijih autora u povijesti glazbe (više od 3000 djela). Iako se danas smatra da je Bach bio značajniji kompozitor razdoblja, njihovi su suvremenici držali da je upravo Telemann najveći. Bio je u prijateljskim, čak kumskim, odnosima s Bachom, i također s Händelom, koji ga je iznimno cijenio – u šali je jednom rekao: „Telemann može napisati crkveni komad u osam glasova s jednakom lakoćom kao što netko napiše obično pismo.“Telemannovoj velikoj popularnosti pridonosila je njegova osebujna, otvorena i vedra narav te smisao za humor. Telemann je prvi uveo praksu javnih koncerata gdje je široj javnosti predstavljao glazbu prethodno rezerviranu za dvor i aristokraciju. Također je iznimna i količina njegovih glazbenih publikacija, koje su mu donosile i značajan prihod, a koje su pokrivale širok raspon od glazbe namijenjene amaterskom kućnom muziciranju preko komorne, orkestralne pa do instrumentalne i vokalne crkvene glazbe. Njegova komorna djela, kojih je napisao izvanredno velik broj, odlikuju se velikim izborom instrumentalnih kombinacija i znalačkim pisanjem za svaki instrument. Telemann nikad nije napuštao Njemačku, osim što je kratko posjetio Francusku (1737-1738), gdje je primljen s oduševljenjem, i upravo je tada, 1738., objavljeno u Parizu reizdanje Šest kanonskih sonata, čija se izvedba nalazi u ovom izdanju. Sonate su napisane za dvije flaute, ili dvije violine, ili dvije bas-viole (Viola da Gamba) ili, kako je autor negdje napomenuo , bilo koja dva instrumenta koja mogu odsvirati raspon od najmanje dvije oktave (što je, naravno, pripomoglo boljoj prodaji izdanja). Svi su kanoni unisoni, tako da drugi instrument svira identičnu melodiju kao prvi, ali nekoliko taktova kasnije, i upravo je čudesno koliku je glazbenu izražajnost Telemann postigao u toj krutoj formi.
3. kako su nastale obrade za dvije gitare
Velika pažnja prilikom odabira i izvođenja kompozicija u ovom projektu posvećena je obradama za dvije gitare i prstoredima, jer ti elementi presudno odlučuju o konačnom zvuku i interpretaciji. Obrade za izvedbu na dvije gitare djela Buxtehudea, Pachelbela i Bacha rad su Ivana Medvidovića, a prstoredi zajednički rad članova dua. Posebna pozornost posvećena je obradi dvoglasnih invencija J.S.Bach-a. Da bismo sačuvali originalne tonalitete, morali smo primijeniti neuobičajena ugađanja druge gitare. Tako je šestu žicu („E2“) bilo potrebno ugoditi niže čak na „C2“ u Invenciji br.1 te isto tako na „D2“ i na „E♭2“ („D♯2“) u nekim drugim Invencijama, dok smo petu žicu („A2“) ugađali na „G2“ u nekim slučajevima. To je uzrokovalo dodatne poteškoće u prstoredima, ali je trud nagrađen zadovoljstvom konačnim zvukom Invencija. Pri obradi djela Buxtehudea i Pachelbela iskoristili smo kontrapunktnu i fugalnu strukturu kompozicija da postignemo da instrumenti međusobno „razgovaraju“ kako bismo cjelovito iznijeli skladateljevu glazbenu ideju. Šest kanonskih sonata G.P. Telemanna nije bilo potrebno glazbeno prilagođavati izvedbi na dvije gitare jer je djelo pisano za dva jednaka instrumenta – ali za dva puhačka ili gudačka instrumenta čiji zvuk, za razliku od gitarskog, ima drugačije izražajne mogućnosti (trajanje i dinamika zvuka) – pa se Duo osobito posvetio istraživanju prstoreda i odgovarajućih tempa.
4. o ornamentaciji u baroku
Prilikom izvođenja djela posebno se pazilo na ornamentaciju koja je istovjetna s manuskriptima. Tako i u situacijama gdje autor dopušta slobodu – s ornamentom ili bez njega – u svim izvedbama, odabrana je varijanta s ornamentom (npr. Pachlbel: Chaconne u F-molu, takt 25-27 i 28-30). Ornamentacija je u muzici proizvod izvođačke prakse i odraz ukusa vremena. Najbogatija i najznačajnija u baroknom razdoblju, dovedena do vrhunca, nezaobilazna je tema prilikom imalo ozbiljnijeg pristupa interpretaciji. Poredak ili specifikacija u nazivlju upotrijebljenih ornamenata (ukrasa): kratki, dugi , dvostruki i višestruki predudar,praltriler, mordent, triler i gruppetto. Oni su često tema rasprave kad je riječ o ispravnom dešifriranju i izvođenju.
5. o repeticijama
Znakovi repeticija (abrevijatura) potpuno su očuvani i u skladu su s autorovim zamislima. Prilikom slušanja razmišljamo o tome kako repeticije u četveroplesnoj Suiti u g-molu (Bux WV 242) i Courante Simble (Bux WV 245) navode na dublje značenje od trivijalnog produljenja vremena plesanja i muziciranja, ili puke uštede prostora prilikom pisanja nota. Ponavljanje ostavlja dojam u svijesti jer dolazeći kroz prošlost, ostaje u sjećanju (Sv.Augustin). Glazbena repeticija, kakvu i danas percipiramo, zapravo i jest izum majstora baroknog razdoblja. Pokušaj njihova izostavljanja znatno bi iskrivio ideju baroknog sklada. Fascinacija otkrićem mogućnosti ponavljanja istovjetnog sadržaja, u vremenskom kontinuitetu, bila je jedan od najznačajnijih elemenata kompozicijske strukture baroka. To je i temeljni paradoks glazbe: da su ponavljanja u stvarnosti puka ponavljanja, tek uvijek ista stvar, opetovana bez kraja i konca, ne bi se moglo shvatiti kako to da ona zauzimaju toliko prostora u izrazima koji teže da budu smisleni. Tonovi se mogu ponavljati; vrijeme se ne može ponoviti. Samo zato što se vrijeme ne može ponoviti, ovdje je moguće toliko ponavljanja; ili, vice versa, toliko ponavljanja nije besmisleno tek ako se shvati da se vrijeme ne ponavlja i da ne postoji jedinstvo vremena (V.Zuckerkandl).